U ovom dijelu možete naći članke koji daju bolji uvid u svijet Star Treka kao i intervjue sa osobama koje na ovaj ili onaj način imaju veze sa franšizom.

[prilagodi za ispis]

[Kutija šibica]

Kao djeci, svima nama pojam svemira bio je vrlo dalek, nepojmljiv, nezamisliv. Svi smo o njemu imali različite ideje, različito smo ga zamišljali, maštali o njemu.

Nedavno sam svojem petogodišnjem djetetu kupila maketu Sunčevog sustava, da dobije nekakvu ideju kako bi planeti trebali izgledati, što uopće znače pojmovi planet, zvijezda, mjesec... i sve to s laičkog gledišta, jednostavnog, malom djetetu shvatljivog. Kupila sam i nekoliko knjiga da i sama nešto naučim kako bih njemu mogla prenijeti ispravne informacije i zainteresirati ga za iste. Dok sam ja bila mala, takvih igračaka, maketa nije bilo, knjiga također, ili su bile prestručne, tako da je pojam svemira bio prepušten samo mojoj mašti.

Vrlo živo sjećam se svojeg prvog zamišljanja svijeta oko sebe, pritom podsjećam da onda nije bilo kompjutora u ovom obliku, nije bilo Interneta, jednostavnog i vrlo dostupnog izvora informacija. S nekih 8-9 godina često sam kod bake na selu, kad bi pala noć i pojavile se zvijezde, odlazila u vrt iza kuće i dugo, dugo gledala u nebo. Jasno su se vidjele stotine, možda i tisuće zvijezda, što sada rijetko imamo priliku doživjeti, jer živimo u gradovima, čija su svjetlost, a i smog, prejaki da bismo ih običnim okom vidjeli u tolikom broju. Tamo, u gotovo potpunom mraku, pod zvijezdama, moja mašta bila je slobodna. Prvo što mi je uvijek palo na pamet: postoji li tamo gore neki svijet, neko selo, vrt, djevojčica koja sjedi, gleda u nebo i razmišlja o tome postoji li iznad nje na nebu neki svijet, neko selo, vrt i djevojčica koja gleda zvijezde i razmišlja o istim stvarima kao i ja? Postoji li tamo netko? I taj netko, izgleda li kao ja, ima li iste brige, veselja, strahove kao ja, želi li saznati postojim li ja... I, kao da to nije dovoljno, mašta vuče i na drugu stranu: gdje sam to ja? Gdje je taj moj planet, taj moj svemir, postoji li nešto veće od njega? Kako nisam imala nikakve ideje o svemu, stvorila sam svoje rješenje: ja, moj vrt, moje selo, planet, moj svemir, svi mi smo u kutiji šibica. Da, kutiji šibica! (podsjećam, imala sam 9 godina i nisam još imala satove fizike, kemije i sl.) Vratimo se toj kutiji šibica. U njoj je, dakle, smješten cijeli svemir koji sam mogla vidjeti, zamisliti. Netko posjeduje tu kutiju šibica. Taj netko nalazi se u nekom gradu, selu, na nekom planetu, u nekom drugom svemiru, koji je, naravno, smješten u drugoj kutiji šibica i tako u nedogled. I tko zna koliko je takvih kutija šibica u nečijem ormaru? Pa, ako se ja i moj svemir nalazimo u kutiji šibica, vrlo smo krhki, maleni, beznačajni, možemo lako biti uništeni. I nikome ne bismo nedostajali. Nitko vjerojatno ne bi bio niti svjestan da smo ikad postojali.

Ima u svim ovim maštarijama i, rekli bismo, djetinjim glupostima, puno istine. Maleni smo. Svemir je uistinu velik, ne znamo koliko velik, ne možemo niti zamisliti koliko velik, samo nagađati. I ako postoji nekakav kraj, što dolazi nakon toga? Koliko stvarnosti ima, koliko dimenzija tih stvarnosti? U takvom prostranstvu moraju postojati stvari koje mi ne možemo jednostavno i racionalno objasniti i shvatiti. Zašto bismo onda isključili mogućnost da postoje svjetovi kao što je naš i pritom mislim na planete na kojima su stvoreni uvjeti za život i na kojima je evolucija išla u tom smjeru da stvori svjesna bića vrlo slična nama. Možda gotovo jednaka nama. Ako se to desilo u našem slučaju, zašto ne i negdje drugdje?

Život me odnio u drugom smjeru, dječja maštanja ostala su samo maštanja. No, još uvijek im se volim prepustiti. Još uvijek volim gledati zvijezde i razmišljati o tome što postoji tamo. Znam kolika, odnosno, koliko mala je vjerojatnost da postoje ovakvi svjetovi kakav je naš. Ali u takvom beskrajnom prostranstvu moraju postojati.

Onaj moj djetinji san još uvijek je vrlo živ. Još uvijek se pitam, zapravo vjerujem, da tamo negdje postoji sada već žena koja je svojem djetetu kupila maketu planetnog sustava njihove zvijezde, ili zvijezda, i sada mašta i piše ovakve retke.

Možda jednoga dana moji potomci upoznaju njezine potomke...

25.08.2006 [autor: Renata Tijanić [renci]]

ime:
e-mail: (opcionalno)

smile:

smile wink wassat tongue laughing sad angry crying 


| zaboravi me
Content Management Powered by CuteNews





idi na vrh